Umjetna inteligencija ušla je u dječje sobe i školske učionice brže nego što smo stigli postaviti pravila. Dok jedni upozoravaju da bi oslanjanje na tehnologiju moglo zakržljati način na koji mladi mozak misli, drugi pokazuju da dobro osmišljena primjena AI-a može poučavati bolje od prosječne učionice. Istina je, kao i obično, negdje između - i ovisi mnogo manje o tome koristimo li AI, a mnogo više o tome kako ga koristimo. Nova istraživanja prvi put nude pogled u ono što se događa u glavi učenika dok mu zadaću piše algoritam.
Što bi se dogodilo jednom srednjoškolcu pred praznim listom docsa? Nekoć bi zurio u kursor, mučio se s prvom rečenicom, precrtavao i počinjao ispočetka. Danas u tri sekunde dobije gotov esej. Dobitak na vremenu je očit, ali što je s onim nevidljivim – s mišlju koja se generira upravo tijekom tog (m)učenja)?
Tim s MIT-jeva Media Laba, predvođen istraživačicom Nataliyom Kosmynom i profesoricom Pattie Maes, podijelio je pedesetak studenata u tri skupine koje su pisale esej: jedni bez ikakvih pomagala, drugi uz internetsku tražilicu, treći uz ChatGPT. Cijelo vrijeme mjerili su im moždanu aktivnost, a rezultat?
Skupina koja je pisala isključivo “vlastitom glavom” pokazala je najjaču i najpovezaniju neuralnu mrežu, a skupina koja se oslanjala na umjetnu inteligenciju – najslabiju. Svi koji su koristili umjetnu inteligenciju s vremenom su postajali sve pasivniji, sve su više copy-pasteali, a velik dio njih nije se mogao sjetiti niti citirati rečenice iz eseja koji su samo nekoliko minuta ranije „napisali”. Tekst je prošao kroz njih, ali nije ostao u njima.
Autori su tu pojavu nazvali kognitivnim dugom (eng cognitive debt). Umjetna inteligencija nam u trenutku štedi misaoni napor, ali on se ne briše. Zapravo, kažu, samo se odgađa i gomila kao dug koji se prije ili kasnije naplaćuje slabijim kritičkim mišljenjem, manjom kreativnošću i većom podložnošću tuđem utjecaju. Za odraslu osobu to je upozorenje. Za mozak u razvoju, koji tek razvija sposobnost koncentracije, zaključivanja i samostalne prosudbe, to je presuda.
Isti je laboratorij u zasebnom pokusu primijetio i da intenzivnija komunikacija s chatbotom prati veći osjećaj usamljenosti – nazvali su ga fast food ljudske povezanosti. A onda dolazi druga strana priče, jednako utemeljena. Istraživanje sa Sveučilišta Harvard pokazalo je da su studenti fizike koji su učili uz pedagoški osmišljenog AI-tutora naučili više u kraće vrijeme i bili motiviraniji od kolega u klasičnoj nastavi. Sličan pokus u pet britanskih škola dao je jednako ohrabrujuće rezultate: učenici kojima je pomagao AI-tutor bili su uspješni kao oni uz živog učitelja, a u rješavanju novih, nepoznatih zadataka čak i nešto uspješniji.
Kako pomiriti te dvije slike? Vrlo jednostavno. U prvom slučaju AI je bio zamjena za mišljenje, u drugom oslonac za učenje. Kada tehnologija odradi posao umjesto djeteta, dijete ostaje bez vježbe koja ga gradi. Kada ga tehnologija strpljivo vodi kroz problem, korak po korak, ne dajući mu gotovo rješenje, dijete misli više, a ne manje.
Američko psihološko društvo lani je upozorilo na nešto što vrijedi zapamtiti: mladi su manje skloni od odraslih propitivati točnost i namjeru onoga što im tehnologija govori, a adolescencija je razdoblje posebne osjetljivosti mozga.
I to je, zapravo, poanta cijele priče. Umjetna inteligencija neće ni zaglupiti ni opametiti našu djecu sama od sebe. To ovisi o nama – o roditeljima, učiteljima i pravilima koja postavljamo, o tome hoćemo li ih naučiti da AI bude alat koji jača njihovo mišljenje, a ne suplement koji ga zamjenjuje. Jer dug se uvijek naplaćuje. Pitanje je samo hoćemo li dopustiti da ga AI iskamatari.
