Sigurni smo da ste kada ste pročitali naslov pomislili da se radi o nekakvom filmu znanstvene fantastike, ali uvjeravamo vas da nismo otišli u te vode! Pojam kiborg skovan je sredinom prošloga stoljeća kako bi opisao biće koje objedinjuje biološke i tehnološke komponente – organizam koji koristi mehaničke dodatke za proširenje svojih mogućnosti. I dok je tada takav pojam zaista bio samo fikcija, danas se za većinu stanovnika modernog društva može reći da su na neki način kiborzi. Pitate se kako?
Nosite li pametni sat koji vam mjeri broj otkucaja srca? Imate li ugrađen pacemaker, slušni aparat ili koristite aplikaciju za nadzor razine glukoze u krvi? Sve su to primjeri u kojima tehnologija prodire u tijelo, a granica između čovjeka i stroja postaje sve nejasnija.
Upravo takve situacije zanimaju antropologiju kiborga – područje koje proučava kako takva tehnološka integracija utječe na naš identitet, svakodnevne navike, kulturu i način na koji doživljavamo vlastito tijelo, ali i kakvu budućnost najavljuje za čovjeka u sve više posthumanom svijetu.
Upravo tom novom znanstvenom disciplinom bavi se znanstvenica Amber Case, koja proučava odnose između ljudi i tehnologije. Amber promišlja o pitanju problema prevelikog utjecaja tehnologije na čovjekov život, do te mjere da tehnologija počne upravljati nama, a ne obratno, te predlaže dizajniranje tzv. mirnih uređaja koji će znati kada se povući u pozadinu, a kada se aktivirati. U svijetu u kojem smo neprekidno online, a obavještenja ne prestaju stizati, ta se ideja ne čini nimalo lošom.
U tom smislu, pitanje više nije hoćemo li postati kiborzi, već kakvi ćemo kiborzi biti. Hoćemo li dopustiti tehnologiji da nas potpuno oblikuje ili ćemo naučiti postavljati granice i razviti odnose s tehnologijom koji su obostrano korisni, a ne iscrpljujući? Kada pogledamo mlađe generacije koje su potpuno ovisne o tehnologiji, ponekad nam se čini da su se te granice polako počele brisati pa je upravo zato važnije nego ikada raspravljati o odgovornoj uporabi iste.
To pitanje otvara i brojne filozofske dvojbe pa posljednjih godina sve više niču stručni članci, knjige i filmovi s temom transhumanizma. U radu pod naslovom Filozofija budućih kiberprostora i transhumanistička stvarnost Vertovšek i Greguric pitaju se kada točno umjetno poboljšana osoba prestaje biti čovjek, u kojem prostoru on djeluje te tko zapravo posjeduje ili kontrolira informacije koje se nalaze duboko u našim tijelima?
Kada se zapitamo dokle seže veza čovjeka i tehnologije i gdje će se i ako postaviti granice, onda nam ZF stvarno djeluje kao realnost. Pitanje je samo kako ćemo se postaviti prema njoj.
