Posljednjih nekoliko godina suočeni smo smo s brojnim političkim previranjima, nesigurnosti i ratovima. Svijet se ponekad čini kao da je strogo podijeljen na dva politička pola, zapadni i istočni, a brojni analitičari slažu se da se ovakav hladni rat nije vodio još od 70-ih godina prošloga stoljeća. I dok se geopolitičke napetosti vode na diplomatskoj i vojnoj razini, u pozadini se odvija još jedna, podjednako važna borba – ona za tehnološku nadmoć. U središtu te tihe, ali ključne utrke nalazi se umjetna inteligencija, a osobito njezin najnapredniji oblik: generativni AI. Tko uspije ovladati ovom tehnologijom, ne dominira samo tržištem, već i narativom, informacijama – pa i samom budućnošću globalnih odnosa. Zvuči kao distopija, zar ne?
U knjizi An Artificial Revolution: On Power, Politics and AI (Umjetna revolucija: O moći, politici i AI-u, op. a.) Ivana Bartoletti upozorava da naoružavanje danas ne podrazumijeva samo oružje – umjetna inteligencija postaje novo, sofisticirano sredstvo moći. Ona povlači paralelu s razvojem nuklearnog oružja, ističući da i AI, poput atomskih bombi, otvara ozbiljna etička i sigurnosna pitanja.
To znači da u rukama svjetskih sila AI može služiti kao sredstvo strateške dominacije – ne samo kroz gospodarsku nadmoć, već i putem kontrole informacija i društvenih narativa. Baš kao što je nuklearna tehnologija zahtijevala globalne sporazume, tako i razvoj AI-ja traži međunarodnu regulaciju i odgovornost kako bi se izbjegla zloupotreba i sačuvala globalna sigurnost.
Istraživački centar BCG Henderson Institute u svojim istraživanjima naglašava sve veću političku polariziranost generativnog AI-a te navodi da se na čelu utrke u tehnološkom naoružanju nalaze SAD i Kina, koje prednjače po broju stručnjaka, ulaganju u istraživanje i infrastrukturu te općoj dostupnosti računalne snage. One danas postavljaju standarde, nameću tempo i oblikuju tržište. U usporedbi s njima, Europa se pozicionirala kao „srednja sila“ i svojim se kapacitetima teško može mjeriti s divovima s istoka i zapada, što zabrinjava brojne europske čelnike.
U tom globalnom naoružanju postavlja se pitanje krajnjeg cilja – je li to razvoj smrtonosnog autonomnog oružja koje otvara brojna etička pitanja ili nešto sasvim drugo? U članku Umjetna inteligencija – cilj, način ili sredstvo strateškog natjecanja? Dražen Smiljanić tu stratešku utrku naziva metaforičkim nastavkom svemirske utrke, a on predviđa da bi AI mogao imati ključnu ulogu u tom visokotehnološkom natjecanju. Pitanje kontrole AI-a, osobito smrtonosnog autonomnog oružja, bilo je tema sastanka 82 zemlje članice UN-ove Konvencije o konvencionalnom oružju 2018. godine, gdje se raspravljalo o mogućoj zabrani takvih sustava. Ipak, dok Kina otvoreno podržava zabranu, ključne zemlje poput SAD-a, Rusije, Francuske, Velike Britanije i Izraela odbile su pregovore o međunarodnoj regulaciji.
Unatoč tim razlikama, postoji nada da će se u budućnosti uspostaviti zakonske regulative koje će postaviti jasna pravila i ograničenja u razvoju i primjeni umjetne inteligencije, posebice u vojnim kontekstima, kako bi se spriječila opasna eskalacija i osigurala odgovorna upotreba tehnologije. Jasno je da je umjetna inteligencija, baš poput nuklearne energije, oružje čija etičnost ovisi isključivo o tome u čijim je rukama. Ostaje nada da će velike svjetske sile učiti na prošlim greškama i odabrati humaniji put – onaj vođen s ciljem unaprjeđenja čovječanstva, a ne potpune eskalacije sukoba.
