Kada bismo Vas pitali tko Vam je najdraži izvođač ili bend, sigurno bi se na popisu pronašao i netko tko više nije među nama. Zamislite da možete ponovno čuti glas Freddyja Mercuryja u nekoj novoj izvedbi ili oživjeti Amy Winehouse kroz njezinu glazbu. Zvuči nemoguće, zar ne? Mogla bi Vas iznenaditi činjenica da se tako nešto dogodilo u australijskoj galeriji The Art Gallery of Western Australia gdje američki skladatelj Alvin Lucier – pionir eksperimentalne glazbe – „nastavlja“ skladati zahvaljujući laboratorijski uzgojenom mini-mozgu i sofisticiranom AI sustavu.
Nevjerojatna izložba naslovljena kao Revivification (ponovno oživljenje, op. a.) otvara zanimljivo pitanje – može li kreativnost postojati izvan ljudskog tijela? Pripreme za samu izložbu započele su još 2020. godine kada je Alvin Lucier donirao krv koja je potom poslana na Harvard, iz koje su bijele krvne stanice reprogramirane u matične stanice, a zatim razvijene u cerebralne organoide – male strukture koje oponašaju ljudski mozak.
Umjesto klasičnih instrumenata ova instalacija koristi minijaturni mozak povezan s mrežom senzora i zvučnih ploča. Taj „mini-mozak“ šalje signale koje hvataju posebne elektrode – kao da slušaju njegove misli – i zatim ih pretvaraju u zvuk. Zvuk se reproducira preko velikih metalnih ploča postavljenih na zidove galerije, stvarajući posebnu glazbenu atmosferu koja se stalno mijenja. Osim toga, postavljeni mikrofoni skupljaju zvukove iz same prostorije – uključujući korake, šapat ili komentare posjetitelja – i te zvukove vraćaju mini-mozgu. Tako nastaje svojevrsni razgovor između publike i „oživljenog“ mozga, koji u realnom vremenu reagira i oblikuje glazbu.
Iako doista fascinantan, ovaj projekt otvara brojna filozofska i etička pitanja. Među njima se ističe pitanje autorskih prava, o čemu smo već pisali. U ovom konkretnom slučaju nije jasno tko stoji iza kreativnosti – Alvin, iako više nije živ, ili tim znanstvenika koji su osmislili cijeli projekt? Također, ostaje nejasno je li etički prihvatljivo upotrebljavati biološki materijal za znanstvene ili umjetničke svrhe. No, čak ni znanstvenici koji stoje iza te zamisli nemaju odgovore na ova pitanja. Ipak, važno je promišljati o njima jer u suvremenom svijetu granice mašte, kreativnosti i tehnologije potpuno su zamućene i teško je odrediti gdje koja počinje i završava.
Zato projekti poput Revivificationa nisu samo tehnološki zanimljivi, već i važni za promišljanje o tome kamo idemo kao društvo. Umjetnost, znanost i etika danas su sve više isprepleteni, a granice između čovjeka i stroja, života i smrti sve nejasnije. Činjenica je da ljudska znatiželja nema granicu i da će ovakvi i slični projekti zasigurno ispuniti javni prostor i otvoriti brojna nova pitanja. I, dok pokušavamo pronaći odgovore na njih, važno je ne zaboraviti uživati u umjetnosti – u kojem god ona obliku bila i tko god joj je autor.
