Godinama nas plaše slikom robota koji preuzimaju poslove. Stvarnost je tiša i podmuklija: posao nekom senioru vjerojatno neće netko oduzeti, ali će se vrata prvoga posla za nekog juniora polako, gotovo nečujno, zatvoriti. Najnovija istraživanja pokazuju da umjetna inteligencija zasad ne briše radna mjesta masovno, nego potkopava upravo onu prvu, najnižu razinu ljestvice po kojoj se mladi penju u svijet rada.
Kako to danas izgleda za nekoga tko je svježe diplomirao? Diploma u ladici, životopis dotjeran, prijave razaslane na sve strane – i muk. Ne zato što taj nije dovoljno dobar, nego zato što je posao za koji se školovao postao nešto što tvrtka radije prepušta stroju.
Preliminarni dokazi dolaze sa Sveučilišta Stanford gdje su ekonomisti predvođeni Erikom Brynjolfssonom analizirali su stvarne podatke o plaćama najvećega američkog obračunskog servisa i otkrili obrazac koji se teško može pripisati slučaju: zaposlenost mladih od 22 do 25 godina u zanimanjima najizloženijima umjetnoj inteligenciji pala je za otprilike šestinu od kraja 2022., dok je broj starijih, iskusnijih radnika na istim tim radnim mjestima nastavio rasti. Tvrtke, dakle, ne snižavaju plaće niti otpuštaju – one jednostavno prestaju zapošljavati juniore.
Najjasnije se to vidi ondje gdje je AI najspretniji. Broj oglasa za poslove mlađih programera pao je za više od pola, a stope nezaposlenosti svježe nastalih informatičara danas su, paradoksalno, među višima – oko sedam posto. Posao koji je donedavno bio siguran ulaz u karijeru, pisanje jednostavnog koda, sažimanje dokumenata, osnovna obrada podataka, prvi razgovori s korisnicima upravo je ono što jezični modeli rade brzo i jeftino. Pojedine su kompanije već smanjile timove korisničke podrške za tisuće ljudi otkad dio upita preuzimaju AI-agenti. Analiza ekonomista Goldman Sachsa procjenjuje se da umjetna inteligencija u Sjedinjenim Državama već odnosi oko šesnaest tisuća radnih mjesta mjesečno, a pojedine analize najavljuju da bi do početka idućeg desetljeća moglo nestati desetak do petnaest posto današnjih poslova.
Vlastito istraživanje tvrtke Anthropic, objavljeno ovog proljeća, pokazalo je da među već zaposlenim, izloženim radnicima nema sustavnog porasta nezaposlenosti – ali postoji „naznaka da je zapošljavanje mlađih usporilo”. Velika anketa među gotovo šest tisuća rukovoditelja otkrila je da kod oko 90 posto tvrtki AI još nije ostavio mjerljiv trag na broju zaposlenih. Drugim riječima, ovo nije apokalipsa rada, nego tiho pomicanje njegova ulaza.
A baš ta odsutnost juniorskih pozicija je ono što zabrinjava. Prvi posao nije samo plaća; to je mjesto gdje se uči, griješi i sazrijeva, gdje mladi čovjek od teorije postaje vješt i spoznaje da jedno nema veze s drugim, barem ne istovremeno. Stručnjakom se ne postaje preko noći, nego upravo kroz one sitne, naizgled nevažne zadatke koje danas sve češće obavlja stroj.
Ako ih AI sve preuzme, postavlja se pitanje gdje će mladi steći iskustvo koje će ih jednog dana činiti stručnjacima? Ljestvica koja ostane bez najniže razine vrlo brzo postane ljestvica po kojoj se više nitko ne penje. Kad se više ne penje, ni usluga, a ni proizvod ne mogu biti na vrhu tj. vrhunski.
Naraštaj koji danas ulazi na tržište rada nije ni lijen ni nesposoban; jednostavno se zatekao na pragu u trenutku kad se prag počeo pomicati. No jedno je sigurno. Odgovornost je zajednička – na obrazovanju, poslodavcima i politici da iznova izgrade tu prvu razinu. Umjetna inteligencija trebala bi mlade osloboditi za zahtjevniji i kreativniji rad, a ne im zaključati vrata prije nego što su uopće ušli.
Zaključno, generaciji kojoj ne dopustimo da se otisnu u svijet postepeno, nikada neće ni biti jasno dokle je mogla stići.
