Obiteljsko nasilje jedno je od najpodcjenjenijih i najskrivenijih društvenih problema. Ne samo zato što se događa u nečija “4 zida”, nego zato što se rijetko prepoznaje na vrijeme. Žrtve često šute zbog straha od reakcije okoline i samog zlostavljača koji ih često drži u nekoj vrsti međuzavisnosti, sustav kasni ili uopće ne reagira, a okolina često ne vidi ništa. Ili odbija vidjeti išta. U ožujku ove godine tim znanstvenika s MIT-a i Harvarda u suradnji s Brigham and Women’s Hospital iz Bostona objavio je nešto što mijenja pravila igre u korist svih žrtava nasilja. Razvili su AI koji iz običnih zdravstvenih kartona predviđa rizik od intimnog partnerskog nasilja s nevjerojatnom preciznošću. I ne samo to. On ga otkriva prosječno 3.68 godina prije nego što žrtva uopće potraži pomoć.
Konkretno, prema istraživanju objavljenom u npj Women’s Healthu radi se o prvom multimodalnom machine-learning modelu koji iz elektroničkih zdravstvenih kartona može previdjeti rizik od partnerskog nasilja. On kombinira strukturirane podatke poput dijagnoza, ranije prepisanih lijekova, zabilježenih vitalnih znakova i radioloških nalaza te nestrukturirane kliničke bilješke o samoj žrtvi. U prijevodu, koristi rutinske podatke iz kartona zabilježene prilikom posjete hitnoj, rendgenske snimmke modrica, recepte za antidepresive, učestalost bolova i otkriva uzorak bez konkretnog postavljanja pitanja žrtvi. Model sam po sebi ne koristi za dijagnostiku, već kao podrška liječnicima u pokretanju razgovora i ranom povezivanju ostalih dionika u svrhu zaštite žrtve.
Da se razumijemo, AI ovdje nije “veliki brat” koji špijunira. On preuzima ulogu tihog čuvara koji vidi ono što mi ne želimo ili ne možemo vidjeti. Pruža neinvazivnu ruku pomoći koja ne posramljuje niti radi nepotrebne pritiske, a omogućuje pravovremeno povezivanje sa skloništima, stručnim službama i pravosudnim tijelima.
Kako bi to uopće izgledalo u realnosti?
Zamislite ordinaciju. Žena dolazi zbog “bolova u ruci”. Liječnik vidi još jednu u nizu rendgensku snimku i zaključuje da tu nema ništa dramatično. Propisuje još jedan analgetik. Još jedan posjet. Još jedan recept. Još jedna snimka. Nitko ne pita. Nitko ne zna. A onda, četiri godine kasnije, ista žena završi u centru za žrtve obiteljskog nasilja – slomljena odsustvom samopoštovanja i s traumom koja se mogla spriječiti.
Što da je netko vidio uzorak godinama ranije?
Psiholozi i liječnici već godinama znaju da većina žrtava obiteljskog nasilja dolazi u ordinaciju više puta prije nego što progovori. Ali sustav to ne vidi. Sada ipak, umjetna inteligencija može pomoći to razotkriti i pritom liječniku dati tihi signal: “Ova pacijentica je u riziku. Možda je vrijeme za razgovor koji neće zvučati kao optužba.”
To nije znanstvena fantastika. To je alat koji može spasiti živote jer obiteljsko nasilje ne počinje s prvim udarcem. Počinje s malim znakovima koje samo stroj, koji nema strah od neugodnih razgovora, može povezati u sliku.
Kako kliničku, tako i onu koja predviđa uspješniji oporavak žrtve.
U eri kada koristimo umjetnu inteligenciju za generiranje slika i ilustracija, pisanje pjesama o neuparenim čarapama iz perilice, ovaj model pokazuje da može učiniti nešto puno važnije. Jer najveća misterija obiteljskog nasilja nije zašto žrtve šute.
Najveća misterija je koliko smo dugo bili slijepi, dok nam AI nije pokazao da smo mogli vidjeti. Važno je jasno reći – umjetna inteligencija ne spašava ljude. Ljudi spašavaju ljude, ali AI može biti ono što nedostaje između trenutka kada osoba shvati da nešto nije u redu i trenutka kada odluči tražiti pomoć.
Taj vremenski okvir često ostaje prazan, ali AI modeli ove vrste počinju ga popunjavati.
Svrsishodno i na strani žrtve.
