Zamislite da premijer države nije stvarna osoba, već bot generiran umjetnom inteligencijom. Iako se to na prvu čini nevjerojatno, činjenica je da brojne države razmatraju ovakve i slične projekte. S obzirom na to da se umjetna inteligencija “ušuljala” u gotovo sve pore društva, u moru brojnih pitanja njezinog utjecaja na naš život je i ono: Mogu li botovi u budućnosti zamijeniti stvarne političare?
Nedavni potez albanske vlade iznova je aktualizirao pitanje AI političara. Ondje su, naime, postavili bot generiran umjetnom inteligencijom imena Diella za ministricu zaduženu za javne natječaje. Kako je kazao tamošnji premijer Edi Rama “neće joj se moći prijetiti niti ulizivati”. Isto tako je naknadno najavio da će nova ministrica uskoro dobiti i desetke pomoćnika. S obzirom na to da su u Albaniji javni natječaji već dugo vremena izvor korupcije, kao takvi predstavljaju ogroman kamen spoticanja u pristupnim pregovorima za ulazak u Europsku uniju.
I dok mnogi pozdravljaju ovaj pothvat, dio njih, a posebice albanska oporba, uvođenje bota u politiku na ovakav način smatra odvlačenjem pažnje od stvarnih izazova s kojima se suočava njihova demokracija. Iako je ovo poseban i do sada nezabilježen slučaj u svijetu, nije prvi put da se pokušava uvesti bot u svijet politike. Naime, na izborima u Poljskoj je Wiktoria Cukt bila virtualna kandidatkinja za predsjednicu, a stvorila ju je skupina umjetnika. Predstavili su je kao “predsjednicu za sve”, a kampanja je vođena pod sloganom “Političari su nepotrebni”. Iako je dobila mnogo medijske pažnje, Wiktorija ipak nije polučila izborni uspjeh.
U međuvremenu su i druge države počele sa sličnim projektima, a na Novom Zelandu je stvoren “SAM”, a svrha mu je bila predstavljanje stavova i želja stanovnika otoka. Njega se isto planiralo kandidirati na izborima. Posljednje dvije godine i druge države najavile su uvođenje AI političara pa se stoga nameće pitanje, jesu li AI političari naša budućnost te kako bi to moglo na koncu izgledati?
Inače su brojni potezi prema virtualnoj prisutnosti u politici pod budnim okom kritičara, ali i brojnih zainteresiranih. Jedna kritika koja se ističe jest ta da algoritmi nisu dovoljno napredni da bi bili na poziciji moći te da u suštini ne mogu razumjeti istinske potrebe čovjeka te kompleksnost društvenih odnosa. No, s druge strane, recentna istraživanja pokazuju da više ljudi prihvaća AI kao svojevrsni alat u politici ili donošenju javnih odluka, nego zamjenu ljudi botovima. Većina Europljana je izrazila želju da umjetna inteligencija barem djelomično preuzme ulogu njihovih političara.
Ispitanici u Kini bili su još pozitivniji prema ideji da AI sudjeluje u kreiranju javnih politika, dok su Amerikanci, unatoč svojoj sklonosti tehnološkim novitetima, pokazali više opreza. Pojedina nedavno provedena istraživanja, znanstveni radovi te političke rasprave indiciraju da se društvo polako priprema za mogućnost u kojoj bi AI mogao imati znatno aktivniju ulogu u procesima odlučivanja. U britanskom Domu lordova, primjerice, tijekom službene rasprave otvoreno je izrečeno da bi se parlament mogao „nadograditi botovima“ koji potencijalno posjeduju dublju bazu znanja, veću produktivnost i niže operativne troškove.
Dodatnu dimenziju donose eksperimenti s velikim jezičnim modelima (LLM-ovima), koji pokazuju da AI može aktivno doprinijeti javnoj raspravi. U pojedinim studijama AI-botovi sudjelovali su u političkim debatama te se pokazalo da mogu proširiti raspon argumenata, povećati raznolikost stavova i potaknuti konstruktivni dijalog.
Kao jedan od modela, fizičar César Hidalgo predlaže “avatar demokraciju”, gdje građani programiraju vlastite AI agente koji pregovaraju i pišu zakone. No, iako bi to omogućilo veću participaciju, stručnjaci koji dizajniraju algoritme mogli bi postati novi posrednici vlasti.
Činjenica je da chatbotovi političari privlače zbog svojih prednosti: ne podležu pohlepi, ne trebaju odmor i posjeduju ogromno znanje te analitičke sposobnosti, no nasljeđuju ograničenja AI-a poput mogućnosti davanja netočnih odgovora, pristranosti i kibernetičkih rizika, a ne mogu nadzirati osoblje, pregovarati ili pokazivati brigu za birače.
Ipak, umjesto potpune zamjene političara, većina istraživača predviđa model u kojem AI služi kao tehnološki alat koji podržava donošenje odluka, povećava učinkovitost i smanjuje mogućnost ljudske pogreške. Sve navedeno sugerira da ideja o AI političarima više nije samo futuristički koncept, a pitanje koje nam preostaje nije više hoće li AI ući u političku arenu, nego u kojem obliku i pod kojim uvjetima.
